Digitalna dehumanizacija i novi oblici socijalnih interakcija

Abstract

Prije desetak godina redatelj Wally Pfister na filmsko platno donosi priču o teško bolesnom znanstveniku koji odlučuje da svoj um prebaci u računar kako bi nastavio živjeti. Ova, samo jedna od filmskih priča iz 2014. godine bila je imaginarni i ne baš tako vjerodostojni scenariji po kojem tehnološko čudo može nadmašiti ljudski um, pa u konačnici i samog čovjeka. Tako je Transcendence postao umjetnička egzibicija budućih posljedica razvijanja umjetne inteligencije i, deset godina kasnije, gotovo mogući scenariji ostvarenja života poslije smrti. Generativne umjetne inteligencije omogućile su ne samo tzv. digitalnu nekromanciju, virtualni život poslije života, uz mogućnost razgovora s mrtvima uz pomoć digitalnih tragova koje osobe ostavljaju za svog života, već i kreiranje različitih vrsta personaliziranih identiteta s kojima u virtualnom svijetu možemo ostvariti interakciju. Tekst analizira oblike, vrste i funkcije kreiranih vještačkih inteligencija u kontekstu njihovog približavanja humaniziranim dimenzijama i komparira oblike interaktivnosti u stvarnom/fizičkom i virtualnom prostoru. Provedeno istraživanje (N=75) imalo je za cilj analizirati oblike, način i kvalitet interakcije s vještački kreiranim entitetima u kontekstu potreba i zahtjeva korisnika. Analiza polazi od stajališta u kontekstu kojeg kreirane platforme vještačke inteligencije, kao simulacije realnih osobnosti, jesu i mogu poslužiti kao dodatak ili posrednik procesima socijalne interakcije u kontekstima koji će uvijek biti doživljeni isključivo kao virtualna simulacija stvarne, iskustvene međuljudske interaktivnosti.